Doktorand iz oblasti geotehnike i stručni saradnik na Građevinskom fakultetu Miodrag Bujišić, naglašava da se problemi sa klizištima, od koji je jedno uzrokovalo i zatvaranje Plave zgrade u Herceg Novom koja je oštećena i nebezbjedna za stanare, ali i za okolinu, nijesu kod nas dovoljno osviješćena. Napominje da je potrebno da država uz pomoć struke planski djeluje, ispita problematična područja, definiše zone, utvrdi stanje podzemnih tokova i tek onda dozvoli određenu gradnju.
Inspekcija je tokom vikenda nakon prijave stanara zapečatila i donijela rješenje o rušenju dijela takozvane Plave zgrade u Herceg Novom, koja trpi posljedice klizišta godinama. Taj slučaj ponovo je otvario pitanje klizišta, bezbjednosti objekata i neplanske gradnje u Crnoj Gori.
Bujišić je u Jutarnjem programu TVCG naveo da je trebalo decenijama unazad ulagati više u zaštitu i analizu stabilnosti terena, kosina, prirodnih i vještačkih, a naravno i klizišta i odrona. Sa vrha države svih ovih godina nijesu donijeti institucionalni okviri koji bi se bavili ovom tematikom i sprovodili zakonske akte koje imamo, pa iako imamo nacionalni plan za zaštitu i procjenu rizika od klizišta, star četiri ili pet godine, imamo problem sa njegovim sprovođenjem.
„Generalno na našem primorju i u značajnom dijelu Crne Gore su flišni sedimenti, flišne stijenske mase, zapravo meke stijene u kombinaciji sa glinama, pješčarima, i one su u sadejstvu sa vodom vrlo problematične. Dovode do aktivacije tla koje je konstantno u stanju neke prirodne napregnutosti i ne miruje. U ovom konkretnom slučaju, vidio sam da je građevinski inspektor donio odluku da se izvrši iseljavanje stanovništva, radi bezbjednosti, što jeste primarna stvar, jer je došlo do aktivacije te zone koja je uslovila pojavu deformacija na objektu“, naglasio je Bujišić.
Sanacija bilo kakvog objekta koje pretrpi posljedice zbog aktivacije klizišta, ocjenjuje Bujišić, zna da bude mnogo teža od izgradnje novog objekta.
„Kad imamo sanaciju objekata koji su ugroženi prirodnim djelovanjem, prirodnim katastrofama, onda to iziskuje još veći oprez i finansije, ali prije svega i ispitivanja za koja nekada nemate dovoljno vremena, jer su potrebne hitne mjere“, poručuje Bujišić.
Dodaje da u Herceg Novom ima tridesetak aktivnih ili uslovno stabilnih zona koje potencijalno klizaju i koje su vrlo problematične. Poznato je i klizište na Savini gdje su se pojavile pukotine u etažnim objektima.
Bujišić napominje da sve to treba studiozno sagledati, posebno imajući u vidu da smo trusno područje.
„Klizišta su naročito aktiviraju kada imamo ove ekstremne klimatske uslove, kada dođe do povećanog priliva vode. Ta voda u sadejstvu sa mekim stijenama čini da materijal klizi jedan preko drugog, formiraju se prirodni procesi koji su nezaustavljivi. Ono što je još bitno da naglasim je da su klizišta aktivna u dužem vremenskom periodu, a mi vidimo samo taj krajnji udar i nažalost tek tada reagujemo. Ovakve probleme možemo da preduprijedimo isključivo izradom kvalitetnih hidrogeoloških, geoloških, geomorfoloških podloga koje će biti ispitane na način da nam daju zone u kojima može ili ne može, odnosno, ne smije da se gradi“, istakao je Bujišić.
Napominje da su nekada u socijalističkoj Jugoslaviji postojale mape koje su definisale zone na kojima ne smije ništa da se gradi. I sada treba tako da se ponašamo i da budemo u sadejstvu sa prirodom.
„Za priobalno područje Budve još 60-ih su bile preporuke da se tamo radi etaža, etaža i po, zbog močvarnog tla u zoni blizu obale, blizu mora, jer kada dođe do seizmičke aktivnosti, a ona je neminovna, to tlo maltene postane fluid, počinje da teče. Kakav god objekat da uradite, koliko god da je dobro isprojektovan, iskontrolisan, on ne može da stoji na takvom tlu. Suština je da ispitujemo teren na način da radimo geološke bušotine i površinski i dubinski i pratimo stanje podzemnih tokova. Mi ne znamo šta se, evo i u zoni Herceg Novog, u tom podzemlju dešava, kakvo je stanje sa podzemnim tokovima, sa raznim vrstama podzemnih objekata, pećinama, kavernama, jamama i slično“, objašnjava Bujišić.
On napominje da treba digitalizovali bazu podataka svih potencijalno nestabilnih kosina, aktivnih klizišta, zona koje mogu da se odronjavaju i slično.
„Prije nekoliko godina mi smo radili jedan naučno-istraživački projekat koji je obuhvatao digitalizaciju određenih kosina i prošli smo nekih pet, šest, deset lokaliteta, ali ne više. Za takav posao moraju da se izdvoje značajnija finansijska sredstva i potrebna je značajnija organizacija na nivou države“, poručuje Bujišić.
Ističe da su prilikom gradnje zgrada investitori dužni da odrade odrađena geološko-geotehnička ispitivanja, ali može biti problem, jer se ne uradi uvijek kompletna zona, šire područje.
„Treba planski djelovati, ispitati jedno čitavo područje, definisati zone, utvrditi stanje podzemnih tokova i onda dati mogućnosti određene gradnje. Recimo neko je napravio zgradu možda prije 50 godina, ona je stabilna, sve je u redu. Neko pored ko sad pravi zgradu, tim djelovanjem može da poremeti stanje kakvo je bilo u prethodnom periodu, promijeni vodotokove i slično“, naveo je Bujišić.
Smatra da je odgovornost na cijelom društvu, ali svakako država je ta koje ova pitanja treba da reguliše, uredi, formira institucije koje će se baviti procjenama rizika od klizišta, od odrona, timove koji će raditi na edukaciji stanovništva i u ovim stvarima i po pitanju seizmike.
„To su pitanja koja se moraju urediti sa najvišeg vrha, pa se onda širiti ka lokalnim samoupravama, ka građanstvu. Naučni radnici mogu da edukuju, doprinose sa znanjima, ali bez jake pomoći države sve je uzaludno“, zaključio je Bujišić.
Izvor: RTCG
