Povodom 20. februara, Međunarodnog dana socijalne pravde, oglasili su se iz NVO „Banka hrane“.
Saopštenje, koje potpisuje predsjednica Banke hrane Marina Medojević, prenosimo integralno.
U našem Ustavu stoji da je Crna Gora zemlja socijalne pravde. Da je tako moralo bi suštinske neke stvari, da budu drugačije. Od samih zakona do toga kako se propisi primjenjuju.
Država socijalne pravde je ona koja u fokus stavlja najugroženije.
Zvanični podaci govore da je u Crnoj Gori svaki peti stanovnik u riziku od siromaštva te da najmanje polovina zaposlenih prima manje od prosječne plate a da svaki drugi penzioner prima minimalnu penziju.
Siromaštvo je i dalje potcijenjeno, jer ne mjerimo realne životne troškove i ne vidimo ljude koji žive na ivici egzistencije. Siromaštvo zaposlenih je tema koja se zaobilazi jednako kao i socijalna penzija.
Tek dvije prosječne plate su dovoljne za mjesečnu potrošačku korpu. Mali je broj porodica koja ih ima. Procenat građana koji “kraj s krajem” spajaju uz manje i više poteškoća je 76,6 odsto. Skoro svako četvrti kasni sa ratom za kredit, kirijom, plaćanjem računa…
Nedavno su crnogorski penzioneri „uvaženi“sa povećanjem primanja od 1,74 eura. Slično su prošli i korisnici socijalnih davanja. Jedino socijalno davanje namijenjeno siromašnima (MOP) je uvredljivo i kreće se od 100 do 190 eura a prima ga svaki deseti socijalno ugroženi.
Za četvoročlanu porodicu socijala (MOP) iznosi 170,11 eura a granica siromaštva za četvoročlanu porodicu, po MONSTATU je 695 eura. Naša država svjesno drži građane daleko ispod službene linije siromaštva.
Samo za hranu je potrebno 630 eura, ukazuje sindikalna potrošačka korpa. Mi u Banci hrane pitamo Vladu Crne Gore i resorno ministarstvo, koliko porodica ima taj minimum novca za hranu.
Da imamo socijalno karton svih gradjana, podatak bi bio precizan.
Poslednji podaci Unicefa ukazuju da 25.6% djece u Crnoj Gori živi u riziku od siromaštva što je znatno više, u poređenju sa prosjekom EU.
Dugoročno rješenje zahtijeva kontinuirana, sistemska ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, socijalne usluge, stanovanje, zaštitu djece.
Dok ogromni državni aparat troše milione eura za kupovinu novih vozila, za primanja javnih funkcionera se ne štedi pa se uvećavaju raznim dodacima i varijabilama,milioni eura dijele političkim partijama, građani dobijaju par eura uvećanja primanja. Ovo su pokazatelji neodgovornosti, socijalne nepravde i prioriteta koje imaju nosioci vlasti.
Država se zbog privilegujuće poreske politike ( pr. promet goriva za bogate jahte u Porto Montenegru odrekla 104 miliona eura). Koliko miliona se odriče i iz kojih motiva, zbog neplaćanja poreza na izdavanje stanova, naplate extra profita, nije poznato.
Na socijalnu pomoć, penzije, dječiji dodatak srazmjeran primanjima i prihodima porodice, se gleda kao na trošak što nije slučaj sa neprimjerenim troškovima javnih funkcionera.
Težak položaj ugroženih nije samo lična odgovornost već posljedica propusta u sistemu zapošljavanja, obrazovanja, privatizacija, neefikasne socijalne politike.
Kvalitetna socijalna politika se zasniva na preciznim podacima o potrebama, ko je siromašan, gdje živi, kakve su njegove potrebe, koliko mu treba da izađe iz siromaštva. Mi takve podatke nemamo.
Potrebna nam je ciljana socijalna politika sa instrumentima kao što su novac, usluge, stanovanje, zdravstvo kao i pravedna redistribuciji poreza i socijalne zaštite.
Država mora obezbijediti minimalni iznos novca i usluga za dostojanstven život gradjana koji sačinjavaju realni troškovi kakvi su hrana, stanovanje energenati, odjeća, obrazovanje, zdravstvo, transport, kako bi smanjila izražene socijalne razlike medju gradjanima a posebno medju djecom.
Ako u Crnoj Gori socijalna pomoć, ne pokriva ni osnovne životne troškove, ne sprječava reprodukciju siromaštva, ne smanjuje nejednakosti onda je teško govoriti o socijalnoj državi.
Država nema Strategiju za borbu protiv siromaštva, niti je njena izrada planirana Srednjoročnim programom rada Vlade 2024-2027.
Banka hrane skoro 16 godina upozorava na rast broja porodica kojima treba pomoć. To su nove kategorije siromašnih (zaposleni siromašni, stariji ljudi bez primanja, penzioneri, jednoroditeljske porodice).
Evidentan je nedostatak političke volje. Ne mali broj peticija i dobrih ideja političkih partija, gradjana i NVO je ostalo bez podrške, zbog političkih kalkulacija.
