Kada sam čuo podatak koliko medija ima u Crnoj Gori, donio sam odluku da i ja napravim samo moj, na kome mogu da pišem šta hoću. Jedan medij manje ili više, svejedno ako ih ima već regostrovanih preko 180. Dobro ste čuli. Taj podatak je nedavno saopšten na okruglom stolu u Podgorici, i naknadno sam provjerio i uvjerio se da je potpuno tačan. Zapravo, pretpostavlja se da je broj i veći, ako bi se računali i oni koji do sada nisu registrovani, a u javnom su prostoru.
Nije povjerovao ni moj kolega kome sam predložio da zajednički uđemo u biznis. Pitam ga da li zna koliko, on staje zbunjen. Kažem mu da „lupi“ neku brojku. Kolega odgovara – možda 30 do 40. Kada sam mu rekao dvjesta, ostao je bez riječi.
Obojica smo, što bi se reklo, iz prošlog vijeka. On je novinarsku karijeru započeo u nekim radničkim novinama. U to vrijeme to se nazivalo „novinom u udruženom radu“. Ja sam prve profesionalne korake, nakon studentskih novina i novinarske prakse tokom studija, započeo u „Pobjedi“. Požurio sam da završim fakultet prije roka, jer je dopisničko mjesto iz Berana bilo upražnjeno, a diplomiranih novinara u to vrijeme vrlo malo. Bila bi duga priča zašto nisam u „Pobjedi“ ostao da radim, i otišla bi u drugom pravcu.
Izbor, uglavnom, nije bio mnogo veliki. U tom trenutku u Crnoj Gori su postojale samo radničke novine, odnosno razna fabrička štampa, po jedne lokalne u većim gradovima, i to je bilo to. U Crnoj Gori je postojala samo RTV koja se u vrijeme bivše države zvala Podgorica i kasnije promijenila ime u RTV Crna Gora, i državna novina „Pobjeda“.
Kada je krajem 1992. godine formiran Radio Berane, gdje sam konačno dobio stalni posao, to je bila revolucija. Iako sam bio diplomirani žurnalista, nekoliko godina kasnije i magistar, nisam mogao zaobići ono što je čekalo svakog mladog radijskog novinara. Uher preko ramena, mikrofon u ruci, i pravac na ulicu, na pijacu – u narod. To je jednostavno bila novinarska abeceda koja se morala proći.
Danas stvari stoje ovako: prema javno dostupnim podacima i analizama medijskog tržišta, u Crnoj Gori ima 182 registrovana i aktivna medija. Stvarni broj medija je realno mnogo veći, jer mnogi internet portali koji su u javnom prostoru još nisu registrovani. Ako uzmemo ovu prvu brojku i činjenicu da Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, to znači da imamo po jedan medij na tri do tri i po hiljade stanovnika.
U Crnoj Gori u ovom trenutku ima 20 do 25 televizija, 50 do 60 radio stanica koje su često najugroženije, manji broj dnevnih novina, nedjeljnika i magazina, ali zato imamo preko stotinu portala koji imaju najniže troškove i najbrže su rastući mediji.
Posmatram, i ništa mi nije jasno, kako mladi ljudi ulaze u novinarstvo bez elementarnog profesionalnog znanja, i odmah postaju „istraživački novinari“. Onda osnuju svoj medij, i nazovu ga „istraživački portal“, pa još i sa prefiksom „nezavisni“.
Regionalno gledano to nije preveliko odstupanje, ali je „gustina“ medija mnovo veća nego u razvijenim evropskim državama. Nejasno je samo, čak i odnosu na region, kako u maloj ekonomiji i na tako malom tržištu oglašavanja, ti mediji uopšte opstaju. Nije baš da ne znamo ništa, ali recimo upravo tako, da je „nejasno“.
Osim malog tržišta oglašavanja, ovoliki broj medija automatski znači zavisnost od politike prikirivenog donatora ili stvarnog vlasnika, nizak profesionalni standar, posebno kod dijela portala koji nisu registrovani, i na kraju fragmentaciju publike, koje svako ima „po malo“.
Ovoliki broj medija u Crnoj Gori sam po sebi nije „loš“, kažu analitičari, ali je ekonomski potpuno neodrživ i jednostavno dovodi do nižeg kvaliteta i jače političke polarizacije medijskog prostora. Ono što treba imati na umu je činjenica da se jedino nacionalni javni servis i lokalni javni emiteri, kojih ima petnaest, finasiraju iz javnih sredstava. To znači da je svih preostalih 166 registrovanih medija u privatnom vlasništvu.
Nevolja nastaje onog trenutka kada zarad uticaja na javnost i ubiranja najvećeg parčeta kolača od oglašavanja, svi požele da budu najčitaniji, najslušaniji i najgledaniji. I tu počinju spletke i nasrtaji. Tu započinje svađa sa agencijama koje nekom daju niži rejting u određenom periodu istraživanja.
Kolega i ja analiziramo crnogorsku medijsku scenu u svjetlu ovih skoro nevjerovatnih podataka. On nije baš siguran da bi uspjeli sa našim medijem, dok ja nemam dilemu. Tačno je da treba neko da nas malo „pogura“ u startu, ali ne vidim šta je tu problem. Naći ćemo agenciju koja će neko vrijeme naš medij kotirati visoko, po mogućnosti na samom vrhu. Najbolji, prvi itd i tome sl. Zamolićemo ih fino – načinite nam to, bićemo široko zahvalni. Nije problem, platićemo. Ako je potrebno, daćemo i manji broj akcija. Oni te akcije poslije prebace na djecu, i tako prikrijemo tragove korupcije.
A šta, pita kolega, ako se ovaj trend rasta broja medija nastavi? Pa ništa, odgovaram, svaki stanovnik Crne Gore imaće svoj medij. Ti tvoj, ja moj. I blisko ćemo sarađivati. Ti ćeš prenositi šta ja pišem, ja – šta ti pišeš. I dijelićemo prvo mjesto po gledanosti i posjećenosti. A kada nam rejting bude najveći, onda dobro prodamo medije i kupimo nekretnine na raznim destinacijama. Uživamo. Ne misliš valjda da radimo u ovim godinama?
Izvor: RTCG
