Nedostatak servisa za starije građane nije samo pitanje socijalne politike već i pitanje rodne nejednakosti.
Država se oslanja na neplaćeni rad žena kako bi prikrila nedostatke javnog sistema. Još je manje održiva pretpostavka da će djeca automatski njegovati roditelje u zemlji iz koje se veliki broj mladih iseljava, upozorava za „Dan“ demograf Miroslav Doderović. Ukazuje da su porodice manje, članovi žive u različitim gradovima i državama, a sve je manje domaćinstava u kojima jedna osoba može napustiti posao da bi pružala cjelodnevnu njegu.
– Formalno, zakonodavni i strateški okvir prepoznaje podršku za život u zajednici, savjetodavne usluge, smještaj i potrebu povezivanja različitih sektora. Institucije često govore o deinstitucionalizaciji i uslugama u zajednici. Strategija deinstitucionalizacije za period 2025–2028. predviđa razvoj takvih servisa. Ipak, cilj da se ljudi zadrže u zajednici nije moguć bez stabilno finansirane pomoći u kući, dovoljnog broja obučenih njegovatelja, zdravstvene njege na terenu i podrške porodicama. Kritički gledano, Crna Gora se ne priprema dovoljno brzo ni dovoljno sistemski. Postoje strategije, propisi, javni pozivi i pojedinačne usluge, ali nema jasnog dokaza o univerzalnom sistemu dugotrajne njege koji bi svakom starijem licu omogućio približno jednaku podršku bez obzira na opštinu, prihode i porodične veze. Poseban problem je nedostatak kadra. Novac sam po sebi neće obezbijediti njegu ako nema gerontodomaćica, njegovatelja, socijalnih radnika, medicinskih sestara, fizijatara i drugih stručnjaka, ističe Doderović.
Poručuje da, ukoliko država ne planira njihovu obuku, zapošljavanje i zadržavanje, veća budžetska izdvajanja mogu završiti u rastu troškova bez proporcionalnog poboljšanja usluga.
– Budžet za starije može rasti, a da starija osoba i dalje nema koga da joj donese hranu, pomogne u održavanju higijene, odvede je na pregled ili provede vrijeme sa njom. Najveća opasnost je da se starenje stanovništva predstavi samo kao finansijski problem – koliko košta penzioni ili zdravstveni sistem. To je prije svega pitanje društvene organizacije njege. Ko će njegovati starije, pod kojim uslovima, za koju naknadu i uz kakvu odgovornost države? Trenutno se veliki dio odgovora svodi na porodicu, a kada porodica ne može – na tržište, nevladinu organizaciju ili ustanovu. Takav model proizvodi nejednakost: imućni mogu kupiti njegu, siromašni zavise od rodbine ili ograničenih javnih servisa, a oni koji nemaju ni novac ni porodicu lako postaju nevidljivi, izjavio je Doderović.
Prema njegovim riječima, najkritičniji je zaključak da Crna Gora demografsko starenje prepoznaje u statistici, ali ga još nije u potpunosti prevela u ozbiljnu politiku.
– Reaguje povećanjem novčanih izdvajanja i pojedinačnim projektima, ali još nema dovoljno razvijenu infrastrukturu njege. Ako se takav pristup ne promijeni, društvo neće samo trošiti više na starije. Ono će neplaćeni teret sve više prebacivati na porodice, pojačavati nejednakosti između bogatih i siromašnih opština i ostavljati najranjivije starije ljude bez kontinuirane podrške. Pravo pitanje zato nije samo da li ćemo izdvajati više. Pitanje je da li ćemo izgraditi sistem ili ćemo nastaviti da se oslanjamo na porodičnu žrtvu, improvizaciju i kratkoročne projekte. Za sada je više dokaza za ovo drugo, naglašava on.
Smatra da će izdvajanja za starije gotovo sigurno rasti, ali je mnogo važnije pitanje da li će rast novca značiti i rast kvaliteta zaštite.
– Bez ozbiljne reforme moguće je da država troši sve više, a da stariji ljudi i njihove porodice i dalje ostaju bez odgovarajuće pomoći. Rast troškova neće se odnositi samo na penzije. Starenje povećava potrebe za zdravstvenom zaštitom, rehabilitacijom, dugotrajnom njegom, pomoći u kući, dnevnim boravcima, prevozom, prilagođenim stanovanjem i zaštitom od nasilja, zanemarivanja i socijalne izolacije, izjavio je Doderović.
Teret na porodici
Crnogorski sistem je, kako dodaje Doderović, i dalje dominantno zasnovan na pretpostavci da će porodica preuzeti brigu o starijem članu.
– To je institucionalno jeftino za državu, ali veoma skupo za porodicu. Kada nema dovoljno javnih usluga, trošak nije nestao – samo je prebačen na domaćinstvo kroz neplaćeni rad, odustajanje od zaposlenja, smanjenje prihoda i fizičko i emocionalno iscrpljivanje njegovatelja. Taj teret nije ravnomjerno raspoređen. Najčešće ga preuzimaju žene: supruge, kćerke i snahe, zaključuje Doderović.
Izvor: Dan
Foto: RTNK
